Svezak Susannah Winkworth složen je od više žanrova i razdoblja: Whittierove pjesme, Kingsleyjeva predgovora, srednjovjekovne legende o Taulerovu obraćenju, prevoditeljičina povijesnog prikaza i dvadeset i pet propovijedi. Ne postoji jedna oznaka autorstva koja bi jednako vrijedila za sve njegove dijelove.
The History pripovijeda kako anonimni laik raskrinkava slavna propovjednika, vodi ga kroz šutnju, pokoru, javno poniženje i nutarnju pustoš te ga vraća propovijedanju nakon obraćenja. „Dvadeset i četiri znaka” prijatelja Božjega naglašavaju ljubav, prazninu od samovolje, poniznost, istinitost, malo riječi i Kristov primjer.
Pripovijest je duhovno prodorna, ali njezini razgovori, datumi, čudesa, transovi i posmrtna ukazanja ne mogu se prihvatiti kao provjerena biografija. Winkworth slijedi Carla Schmidta i identificira laika s Nikolom iz Basela, no novija tekstološka svijest, već prisutna u Huttonovu uvodu, tu identifikaciju ne smatra sigurnom.
Legenda usto prikazuje gotovo apsolutnu podložnost laiku i uključuje samobičevanje. Ono što u njoj ostaje evanđeosko jest obraćenje od ugleda i samovolje, ne model neograničene moći duhovnoga vođe nad savješću i tijelom.
Povijesne obavijesti živopisno opisuju Strasbourg, interdict, Crnu smrt, Prijatelje Božje, Rulmana Merswina i navodne sukobe s papinskom politikom. Mnogo toga ovisi o legendarnim ili danas osporavanim izvorima. Winkworth Taulera i njegov krug često čita kao preteče protestantizma, a The Following of Christ smatra glavnim autentičnim djelom, što Huttonovo izdanje izrijekom ispravlja.
Istodobno dobro prepoznaje praktičnu snagu propovjednikova nauka: obrt, njega bolesnih, crkvena služba, molitva i obična dužnost mogu pripadati istomu djelovanju Duha.
Sama Winkworth razlikuje stariju jezgru i kasnije dodatke. Jedanaest propovijedi uzima iz lajpciške zbirke iz 1498., jedanaest iz bazelskoga dodatka iz 1521. i pet iz kölnskoga dodatka iz 1543.; brojke i ovdje pokazuju da se slojevi preklapaju ili da urednički račun nije sasvim proziran. Propovijed II pripisuje se Meisteru Eckhartu, a IV vjerojatno „mlađemu Eckhartu”.
Propovijedi 5, 6, 9, 11, 16, 18 te 20–24 pripadaju starijoj rukopisnoj jezgri. Brojevi 3, 4, 7, 8, 10, 13, 14, 17 i 25 dolaze iz bazelskoga, a 1, 2, 12, 15 i 19 iz kölnskoga dodatka. Zato izoliran smion iskaz iz dodatka ne nosi istu težinu kao tema potvrđena kroz stariji korpus.
Advent i obraćenje vode prema nutarnjemu slušanju; Bog je bliži duši od nje same. Duhovno siromaštvo razgrađuje trgovački odnos prema Bogu, a suhoća odvaja ljubav od osjećajne nagrade. Dno duše prima Riječ, ali sjedinjenje ostaje milosno i kristološko.
Kristov život ostaje dostatna knjiga i nepreskočivi put. Križ se ne mjeri količinom boli, nego poslušnošću ljubavi. Sakramenti, vjera i zapovijedi nisu niži stupanj koji „unutarnji” čovjek ostavlja iza sebe.
Posebno su snažne propovijedi o radu i bratskoj opomeni. Šivanje, predenje i izrada cipela darovi su Duha kao i propovijedanje; svatko služi prema povjerenoj sposobnosti i dužnosti. Onaj tko ispravlja mora imati službu, započeti vlastitim sudom, govoriti blago i tražiti dobro osobe, a ne vlastiti ugled.
Prevoditeljica otvoreno kaže da je izostavila propovijedi snažno obilježene Misom, marijanskom pobožnošću i rimskom disciplinom kako bi svezak bio prikladan protestantskoj obiteljskoj pobožnosti. Nije nužno mijenjala svaku pojedinu rečenicu; preobrazba se događa već izborom onoga što čitatelj smije vidjeti. Taulerov katolički lik zato je u ovom svesku stvaran, ali nepotpun.
Svezak je važan za povijest engleskoga otkrića Taulera, ali ga treba čitati u četiri odvojena stupca: legenda, Winkworthina rekonstrukcija, urednički odabir i pojedina propovijed sa svojim rukopisnim slojem. Tek nakon toga moguće je pitati što se razborito može pripisati povijesnomu dominikancu iz Strasbourga.
— Susannah Winkworth; propovijedi tradicionalno pod imenom Johannesa Taulera
↗ Otvori u vrtu →