The Third Spiritual Alphabet Franje Osunskoga sustavna je pouka o recogimiento — sabranosti ili pribranosti cijele osobe pred Bogom. Englesko izdanje prevodi tekst prema madridskom izdanju iz 1911. i donosi uvod o autoru, njegovu franjevačkom okruženju i utjecaju na Tereziju Avilsku. Glavninu knjige čine dvadeset i dvije rasprave, po jedna uz svako slovo abecednoga niza, te završna rasprava o ustrajnosti. Teološke tvrdnje samoga Osune zato treba razlikovati od uredničkih objašnjenja, prevoditeljske terminologije i kasnije terezijanske recepcije.
Sabranost nije mentalna praznina, ukočenost tijela ni bijeg od stvorenoga. Osuna polazi od čovjeka čije su moći rasute prema mnoštvu predmeta. Osjetila, pamćenje, razum, volja, osjećaji i tjelesne navike trebaju se postupno okupiti oko Boga kao zajedničkoga središta. Vanjska tišina, prikladno mjesto i tjelesna mirnoća mogu pomoći, ali ne čine samu molitvu. Moguće je mirno sjediti i biti iznutra raspršen; moguće je i raditi, a ostati usmjeren prema Bogu.
Cilj nije puko samoposjedovanje nego sjedinjenje ljudske i Božje volje. Sabiranje je stoga istodobno asketsko i milosno: osoba vježba pažnju, uklanja zapreke i vraća se Bogu, ali ne proizvodi njegovu prisutnost ni ulivenu kontemplaciju. Već sama želja da se traži Bog primljeni je poticaj milosti. — Sabiranje, Rad i molitva pripadaju istom sjedinjenju
Osuna razlikuje spekulativnu teologiju, koja o istini razmišlja i obrazlaže je, od mistične teologije, koja istinu kuša kao dobro po ljubavi. Razlika nije suparništvo razuma i ljubavi. Vjera daje sadržaj i smjer, razum razlučuje, a ljubav vodi prema iskustvenomu pristajanju uz Boga. „Ne znati” ne znači odbaciti nauk, nego priznati da Božja bit nadilazi pojmovno obuhvaćanje.
Ujedno razlikuje tri dara koji se često neopravdano poistovjećuju: primiti milost ili iskustvo, razumjeti što ono znači i moći ga drugomu jasno priopćiti. Netko može istinski primiti, a ne znati objasniti; drugi može dobro tumačiti ono što osobno nije primio. Time rječitost prestaje biti dokaz svetosti, a teškoća govora prestaje biti dokaz odsutnosti milosti (Rasprava III, str. 105–107; Rasprava VI, str. 184–190). — Primiti milost razumjeti je i opisati tri su različita dara, Mistična teologija kuša istinu po ljubavi
Srce je unutarnji prostor susreta s Bogom, ali i mjesto koje treba čuvati. Osuna ga uspoređuje s dvorcem i zemaljskim rajem. Trostruka straža odgovara različitim moćima osobe: razum i razlučivanje ispituju što ulazi; volja čuva oganj ljubavi; osjetni dio uređuje sveti strah koji nije panika nego budnost pred zlom. Nijedna straža sama nije dostatna. Razum bez ljubavi postaje hladan nadzor, ljubav bez razlučivanja lakovjernost, a strah bez obojega skrupuloznost (Rasprava IV, str. 128–139). — Srce se čuva razlučivanjem ljubavlju i svetim strahom, Srce je središte u kojemu se osoba sabire
Jedna je od najzdravijih praktičnih niti knjige razlika između onoga što se u čovjeku pojavljuje i onoga na što volja slobodno pristaje. Nametljiva misao, slika, poriv ili snažan osjećaj nisu sami po sebi grijeh. Osuna savjetuje jednostavan unutarnji „ne”, bez beskrajnoga pretraživanja je li sama pojava već bila pristanak. U ispovijedi sigurno treba iznijeti kao sigurno, a dvojbeno kao dvojbeno. Ovaj kriterij može rasteretiti skrupuloznu savjest, premda je povremenu demonološku interpretaciju psihičkih teškoća potrebno čitati povijesno, a ne pretvarati u današnju dijagnozu (Rasprave VII i XX). — Napast nije grijeh dok volja ne pristane
Rastresenu dušu ne treba tući ljutnjom. Osuna je uspoređuje s pticom koja ne ostaje na ruci: molitelj je vraća s nekoliko blagih riječi i ponovno usmjerava „bičem ljubavi”. Takva blagost nije popustljivost nego trezveno prihvaćanje načina na koji se pažnja odgaja (Rasprava XIV, str. 482–485). — Molitva se uči blagim navikavanjem
Uvod izričito naglašava da Kristovo čovještvo nikada po sebi ne ometa kontemplaciju. Ipak, pojedina mjesta kod Osune savjetuju da se u jednostavnijoj molitvi privremeno odlože razrađene slike i diskurzivno razmatranje. Taj se savjet odnosi na način pažnje, ne na napuštanje utjelovljenoga Krista. Budući da formulacije mogu zvučati dvosmisleno, treba ih čitati uz kasniju Terezijinu korekciju: Kristovo čovještvo ostaje put, vrata i trajni oslonac i na najvišim stupnjevima molitve. — Kristovo čovještvo ostaje vrata apofatičkoga puta, Terezijanski povratak Kristovu čovještvu
Ljubav daje nutarnje jedinstvo krepostima. Ne poništava razboritost, pravednost ni pokoru, nego ih usmjerava prema Bogu i dobru bližnjega. I odnos prema stvorenjima mijenja se: ona više nisu ni suparnici Bogu ni puki predmeti za odbacivanje, nego darovi i znakovi koji srce vraćaju Darovatelju. Sabranost tako uči čitati svijet euharistijski — primiti konkretno dobro zahvalno, ne zaustaviti se posesivno na njemu i po njemu uzvratiti ljubav (Rasprava XVI, str. 559–569). — Stvorenja postaju znakovi koji vraćaju ljubav Darovatelju
Kontemplativna molitva nije zatvorena redovnicima. Osuna izrijekom uključuje laike, oženjene i udane, trgovce i ljude zauzete poslovima. Opći poziv na dublju molitvu ipak ne znači da svi trebaju imati ista ulivena iskustva ili napustiti vlastite dužnosti. Različiti darovi služe istomu Tijelu. — Mistična kontemplacija ponuđena je svima
Primljeni dar nije privatno vlasništvo. Treba ga čuvati od taštine i ne izlagati znatiželji, ali ga i podijeliti kada može dati svjetlo, utjehu ili pomoć. Ljubav čini dobro drugoga zajedničkim bogatstvom i oslobađa i od zavisti i od posesivnosti. Kriterij govora nije samopromocija nego Božja slava i stvarno dobro osobe kojoj se služi (Rasprava VIII, str. 258–263). — Dar kontemplacije postaje crkven kada služi bližnjemu, Nejednaki darovi u zajedništvu ljubavi postaju zajedničko bogatstvo
Osuna cijeni određeno vrijeme i mjesto molitve jer slaba pažnja treba naviku i zaklon. Istodobno ne dopušta da pobožna zauzetost poništi staleške dužnosti: sabrana volja može pratiti pošten rad, a rad postati mjesto sjedinjenja. To ne ukida posvećeno vrijeme molitve, nego sprečava lažnu podjelu na „duhovni” i „obični” život. — Rad i molitva pripadaju istom sjedinjenju, Revnost bez dužnosti može postati duhovna rastresenost
Knjiga sadrži i razborite opomene da se tijelo ne uništava neumjerenom pokorom, ali i povijesno uvjetovane stroge savjete o snu, hrani i tjelesnoj stezi. Danas ih ne treba univerzalizirati. Mjerilo je raspoloživost za molitvu, studij, rad, odnose i služenje, uz poštovanje zdravlja i stručne skrbi. — Briga za tijelo čuva snagu za molitvu studij i služenje
Osuna s pravom preporučuje iskusna voditelja i poniznost učenika. Njegove slike potpune podatnosti poput voska ili gline, kao i govor da se voditelja sluša „gotovo kao Boga”, ne mogu biti neposredna norma. Duhovno vodstvo ostaje ograničeno savješću, Božjim i crkvenim zakonom, slobodom osobe, kompetencijom, zdravljem i suvremenim pravilima zaštite od zloporabe. — Apsolutna podložnost duhovnom vođi nije kršćanska poslušnost
Osjetna slast, suze, žar i nutarnja lakoća mogu pratiti molitvu, ali nisu mjera ljubavi. Osuna ih ponekad vrednuje previše jednoznačno; Terezijina zrelija razlučivanja pomažu ispravku. Suhoća može nositi vjernost, a svetost se provjerava krepostima, služenjem i poniznošću. Zdrava milost sve manje hrani duhovni ponos i sve više povećava odgovornost za drugoga. — Duhovni žar nije mjera ljubavi, Mistiku se prosuđuje po poniznosti ljubavi i plodovima
Revnost počinje vlastitim obraćenjem. Tuđe ponašanje ispravlja se kada postoji stvarna odgovornost ili odnos, prikladno vrijeme i razumna nada da će riječ pomoći. Završna rasprava ne zaključuje knjigu izvanrednim stanjem, nego ustrajnošću: nastaviti tražiti Boga u promjenama ugode, suhoće, rada i kušnje.
„Traži Boga u svojem srcu; ne izlazi iz sebe, jer ti je on bliži nego ti sam sebi.”
— vlastiti prijevod prema Raspravi I, str. 32; Traži Boga u svojem srcu jer ti je bliži nego ti sam sebi
Knjiga ostaje važan svjedok franjevačke škole sabranosti i jedan od ključnih izvora Terezijina ranoga molitvenog jezika. Najplodnije ju je čitati crkveno i povijesno: primiti njezinu cjelovitost pažnje, ljubavi, savjesti i služenja; ne apsolutizirati strogoću prema tijelu, slasti i suze, demonološka objašnjenja ili poslušnost voditelju; te dvosmislena mjesta provjeravati Kristovim čovještvom, slobodom osobe i plodovima ljubavi.
↗ Otvori u vrtu →