William Ralph Inge sastavlja antologiju njemačke mistike od njezinih preteča do modernih odjeka. Svezak nije Taulerovo djelo, nego urednički raspoređena cjelina: dugi povijesno-teološki uvod, izbor iz Meistera Eckharta, kratak odsjek Johannesa Taulera, Meditations on the Seven Words from the Cross, ulomci bl. Henrika Susa i završni izbor iz Theologia Germanica.
Za razlamanje je odlučujuće odvojiti autore. Srodni rječnik o odvojenosti, samovolji, šutnji i sjedinjenju ne dopušta da se svaka rečenica antologije pripiše Tauleru.
Uvod nudi široku genealogiju: neoplatoničku i kršćansku apofazu, Eckhartovu spekulaciju, Taulerovu praktičnu propovijed, Susovu afektivnu pobožnost, Ruusbroecovo razlučivanje i Theologia Germanica. Inge dobro uočava da se prava mistika prosuđuje prema ljubavi i djelovanju, a ne prema praznom transu ili neobičnom iskustvu.
Njegov je okvir ipak liberalno-anglikanski i često reduktivan. Katoličke oblike pobožnosti, čudesa i askeze mjestimice opisuje polemično ili psihologizirajuće, dok srednjovjekovne autore vrednuje prema njihovu navodnom približavanju modernomu protestantizmu.
Tauleru je posvećeno tek nekoliko izvadaka: cilj čovjeka, posljedice pada, duhovna borba, grijeh, utjelovljenje kao posredovanje, djelotvornost milosti i molitva. Izbor dobro sažima prijelaz od samovolje prema Božjemu radu, ali je prekratak za rekonstrukciju propovjednikove kristologije, ekleziologije ili sakramentalnosti.
Najvažnija tekstološka napomena nalazi se prije meditacija o sedam Kristovih riječi. Inge izrijekom kaže da ih je Laurentius Surius pogrešno pripisao Tauleru te da je autor nepoznati njemački pisac četrnaestoga stoljeća. Pobožna tradicija atribucije ovdje ne može nadomjestiti rukopisnu potvrdu.
Eckhartov dio donosi odvojenost, molitvu, ljubav prema bližnjemu i sjedinjenje; treba ga čitati uz KNJIGA BOŽANSKE UTJEHE i Meister Eckhart's Sermons. Susov dio povezuje Muku s konkretnim služenjem, uključujući odricanje od željene kontemplacije radi osobe kojoj je pomoć potrebna. Theologia Germanica govori o samovolji, pravom i lažnom svjetlu te Kristovu životu kao kriteriju sjedinjenja, ali nije Taulerovo djelo.
Antologija je vrijedna kao karta recepcije, ne kao zamjena za pojedina kritička izdanja. Njezini prijelazi stvaraju dojam jedinstvene „njemačke škole”, premda su autori, žanrovi, povijesti teksta i doktrinarni naglasci različiti. Najpouzdanije ju je rabiti za usporedbu i za povijest modernoga čitanja srednjovjekovne mistike.
↗ Otvori u vrtu →