Talijansko kritičko izdanje Spisa i posljednjih riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, prevedeno prema francuskom izdanju Œuvres complètes (Textes et Dernières Paroles) iz 1992. godine. Izdanje vraća tekst izvornim rukopisima, razlikuje redakcijske slojeve i svaku skupinu spisa smješta u kronologiju, primateljski odnos i zajednički život Karmela.
Kritičko izdanje vraća glas ispod uredničkih slojeva jer pokazuje da Povijest jedne duše nastala je kao urednička cjelina. Tri autobiografska rukopisa nisu bili unaprijed zamišljena javna autobiografija, nego Autobiografski rukopisi su bilježnice poslušnosti. Zbog toga Terezijin nauk treba čitati razvojno kroz kronologiju.
Datoteka ima 643 stranice i sadrži:
Granica digitalne datoteke
Naslovnica i sadržaj najavljuju i pobožne predstave, posljednje razgovore te različite spise, ali njihova tijela u ovoj PDF datoteci nisu prisutna. Prisutni su samo pripadajući uvodi, kazalo i poneke križne uputnice. Zato se ova razrada ograničava na stvarno dostupni tekst i ne rekonstruira odsutne cjeline.
Za sadržaj rukopisa vidi postojeće bilješke sv. Terezija iz Lisieuxa — Povijest jedne duše i sv. Terezija iz Lisieuxa — Povijest jedne duše MOC. Ovo izdanje posebno obogaćuje razumijevanje njihove geneze: svaki rukopis ima vlastitu adresaticu, prigodu i svrhu, pa se njihov glas ne smije poravnati u jednu bezvremensku pripovijest.
Pisma zauzimaju najveći dio Terezijine relacijske proze. Većina je obiteljska, a kronološki niz pokazuje kako Duhovni jezik raste iz običnoga jezika nježnosti. Humor, zdravlje, putovanja, čežnja za Karmelom i sitne obiteljske vijesti ne stoje izvan svetosti, nego čine njezino ljudsko tkivo.
Kasnija pisma sestrama, svećenicima i duhovnoj braći potvrđuju da Terezija u pismima prilagođava govor primatelju. Pritom Duhovno bratstvo povezuje kontemplaciju i svećenički apostolat: sestra na Karmelskoj gori molitvom i žrtvom prati apostola u ravnici. U Kristu Udaljenost ne prekida zajedništvo, a misijska želja dobiva zastupnički oblik.
Dvadeset i jedna sačuvana molitva uglavnom je kratka, prigodna i konkretna. One pokazuju da molitva nije samo poseban tekst: Prikazanje dana posvećuje najjednostavnije radnje, a Svaki otkucaj srca može postati čin ljubavi.
Čin prikazanja Milosrdnoj Ljubavi spaja prazne ruke, Kristove zasluge i želju da duša bude preplavljena beskrajnom nježnošću. Večernja molitva pred svetohraništem pretvara neuspjeli dan u pouzdanje: Nakon nevjernosti ponovno započeti bez obeshrabrenja. Molitve za duhovnu braću izražavaju Molitva na brdu podupire apostola u ravnici.
Molitva Svetomu Licu povezuje čistu ljubav, crkvenu plodnost i skrivenu sličnost s Kristom. Molitva za poniznost gleda Euharistijska poniznost Krista predaje se rukama svećenika i uči da ponavljani pad ne ukida oslonac na milost. Završna marijanska bilješka otkriva radost vlastite malenosti pred Marijinom veličinom.
Pjesme nisu rubni ukras Terezijina opusa. Mnoge su nastale na molbu sestara i bile namijenjene pjevanju na poznate napjeve. Zato je Terezijina poezija molitvena teologija namijenjena pjevanju: u slikama sažima ono što proza razlaže i zajednici omogućuje da nauk pamti srcem.
Glavne niti:
Pjesme vode Terezijina poezija vodi dijalog zemlje i neba i daju jeziku vjere oblik koji se može pjevati i onda kada osjećaj sigurnosti izostaje.
Dodatak Divini Amoris Scientia potvrđuje Tereziju kao naučiteljicu Crkve. Terezijin doktorat potvrđuje iskustvenu teologiju male duše: crkvena plodnost nauka ne ovisi samo o akademskom sustavu, nego o evanđeoskoj dubini iskustva, suglasnosti s vjerom i sposobnosti da osvijetli put cijeloj Crkvi.