Frances Bevan u šezdeset poglavlja prepričava živote Johannesa Taulera, Nikole iz Basela i bl. Henrika Susa. Knjiga je prije svega dokument devetnaestostoljetne recepcije. Autorica srednjovjekovne „Prijatelje Božje” čita kao skrivenu mrežu preteča reformacije, često ih odvaja od njihova katoličkog, dominikanskog i sakramentalnog okoliša te otvoreno govori o „papinskom praznovjerju”.
Predgovor ipak priznaje ono što kasnija pripovijest često zaboravlja: rukopise su mijenjali prepisivači, identitet „Prijatelja Božjega iz Oberlanda” nije siguran, a nije dokazano ni da je obraćeni propovjednik iz legende doista Tauler. Zato se knjiga ne smije rabiti kao kritički životopis ni kao pouzdano izdanje propovijedi.
Prvi dio razvija snažnu priču o učenom propovjedniku kojega laik razotkriva kao čovjeka još navezana na vlastiti ugled i duhovni uspjeh. Tauler prihvaća šutnju, poniženje, razmatranje Kristove Muke i dugo razdoblje suhoće. Nakon unutarnjega loma vraća se propovijedanju, sada bez oslonca na vlastitu učenost.
Pripovijest dobro tumači razliku između religiozne izvedbe i obraćena srca, ali ne dokazuje događaj. Njezina duhovna istina i njezina povijesna vjerojatnost dvije su različite tvrdnje.
Najtrajniji sloj knjige jest nauk da Bog ne vodi sve istim putem. Samovoljna askeza može štetiti tijelu, a njega bolesnika može imati prednost pred željenim počinkom u molitvi. Rad u kući, obrt, obiteljska obveza i djelo milosrđa nisu niži ostatak života; postaju mjesto sjedinjenja kada se obavljaju u poslušnoj ljubavi.
Taulerovska predaja tako odbacuje i aktivizam i bijeg. Nutarnja sabranost treba prožeti konkretan posao, dok se kontemplacija provjerava sposobnošću da se odgovori na stvarnu potrebu bližnjega.
Poglavlja o Nikoli, Rulmanu Merswinu i „Knjizi devet stijena” povezuju samoodricanje, tajnost, proročke tvrdnje i vrlo snažnu podložnost ljudskomu vodiču. Taj sloj zahtijeva posebnu ogradu. Duhovno vodstvo služi slobodnu odgovoru Bogu; ne može zahtijevati bezuvjetnu poslušnost izvan crkvene ovlasti, savjesti, razuma i moralnoga zakona.
Završna trećina prepričava Susov život, njegove pokore, kušnje, služenje i odnos s duhovnom kćeri. Vrijedan je prijelaz od samovoljno izabrane strogosti prema prihvaćanju providonosne stvarnosti. Bevan, međutim, Susovu marijansku, redovničku i sakramentalnu pripadnost tumači kao kasniji nanos ili ostatak tame. Za Susov vlastiti glas sigurnije je polazište A Little Book of Eternal Wisdom.
Knjiga čuva pamtljive slike, ali ih ugrađuje u unaprijed zadanu protestantsku povijest. Bevanina tvrdnja da su katolički mistici zapravo pripadali skrivenoj izvancrkvenoj zajednici nije rezultat koji se može jednostavno preuzeti iz izvora. Jednako su nesigurne priče o papinskim sukobima, interdictu, tajnim mrežama i identitetima pojedinih likova.
Korist je dvostruka: knjiga pokazuje koliko je Tauler bio važan kasnijoj protestantskoj pobožnosti i istodobno uči zašto recepcijski sloj treba odvojiti od srednjovjekovnoga autora.
↗ Otvori u vrtu →