A Little Book of Eternal Wisdom

A Little Book of Eternal Wisdom

Ovo englesko izdanje okuplja tri različite cjeline: urednički predgovor, Hiltonovu Parable of the Pilgrim i Susovu The Little Book of Eternal Wisdom. Glavni je tekst preveden prema njemačkom izdanju kardinala Melchiora Diepenbrocka. Suso ga gradi kao dijalog Sluge i Vječne Mudrosti, pri čemu Vječna Mudrost nije apstraktno svojstvo nego Krist, vječna Očeva Riječ, susretljiva u svojem trpećem čovještvu.

Knjiga vodi od nejasne čežnje za Bogom preko razmatranja Muke, pokajanja, duhovne suhoće i škole trpljenja prema pripravi na smrt, nutarnjem životu, Euharistiji i hvali. Završna zbirka od stotinu kratkih razmatranja pretvara pojedinosti Muke u molbe da Krist preobrazi osjetila, volju, odnose i cijeli život molitelja.

Predvorje sveska

Parable of the Pilgrim

Hilton prikazuje duhovni život kao hodočašće prema Jeruzalemu, mjestu mira s Isusom. Hodočasnik nosi dva nerazdvojna sredstva: poniznost, koja priznaje „nisam ništa i nemam ništa”, te ljubav, koja želi samo Isusa. Kušnje, pohvale, strahovi i padovi ne smiju zaustaviti put. Oblici molitve i pobožnosti mogu se mijenjati ako više ne hrane čežnju, dok cilj ostaje isti.

Susov predgovor

Suso objašnjava nastanak stotinu razmatranja Muke i vlastiti izbor dijaloškoga oblika. Izričito kaže da odgovori Vječne Mudrosti nisu tjelesni razgovori ni doslovni prijepisi glasa, nego meditativno tumačenje Svetoga pisma i crkvenih učitelja. Sluga čas govori kao grešnik, čas kao duša ranjena ljubavlju, a čas kao predstavnik cijeloga čovječanstva.

Prvi dio — Vječna Mudrost i škola Muke

1. Nejasna privučenost Bogom — duša dugo traži ono što ne zna imenovati; stvorenja je ne mogu nasititi, a providonosne zapreke polako otkrivaju da ju je Vječna Mudrost prva tražila.
2. Kristovo čovještvo i Muka — put prema božanskoj dubini ne zaobilazi utjelovljenoga Krista. Njegovo je čovještvo put, a Muka vrata; razmatranje treba prijeći u nasljedovanje.
3. Pokajanje pod križem — svijest o grijehu ne završava očajem. Kristov križ otvara „bezdan milosrđa”, vraća dostojanstvo i traži uzvrat u vjernosti i konkretnim djelima.
4. Laž prolazne ljubavi i ljepota Boga — stvorenja nisu sposobna dati konačni mir. Božja ljubav nije razdijeljena mnoštvom ljubljenih: svakomu se daruje cjelovito, bez umanjenja.
5. Tri teškoće ljubavnoga srca — Suso razmatra kako Bog može biti milosrdan i pravedan, zašto povlači osjetnu utjehu te zašto dopušta svojim prijateljima trpljenje. Napuštenost može razotkriti vrijednost prisutnosti koju je duša prije uzimala zdravo za gotovo.
6. Pakao, nebo i vječna perspektiva — snažne srednjovjekovne slike vječne odvojenosti i nebeske domovine imaju asketsku svrhu: probuditi volju iz odgađanja i pokazati da se čovjekova želja ne može dovršiti u prolaznom.
7. Dostojanstvo trpljenja — trpljenje se ne veliča kao bol sama po sebi. Njegov smisao leži u slobodnom suobličenju Kristovoj volji, strpljivosti, poniznosti i ljubavi. Suso pritom prednost daje prihvaćanju onoga što je povjereno pred samovoljno izabranim pokorama.
8. Muka kao živa knjiga — Kristovo raspeto tijelo postaje knjiga kreposti. Razmatranje se ne mjeri suzama i ugodom: može biti plodno i u suhoći ako se čini iz ljubavi i prelazi u dobra djela.
9. Marija pod križem — duga marijanska cjelina razmatra Marijino supatništvo, primanje mrtvoga Sina i rastanak kod groba. Njezina bol proizlazi iz jedinstva ljubavi s Kristom, a ne iz potrebe za osobnim pročišćenjem.

Drugi dio — kako živjeti i umirati

10. Naučiti umirati — priprava na tjelesnu smrt počinje duhovnim umiranjem sebi. Lik nepripravljenoga umirućeg razotkriva cijenu odgađanja, izgubljenoga vremena i dobrih nakana bez djela.
11. Nutarnji i pobožan život — post, bdjenje, siromaštvo i druge vježbe nisu konačni cilj. Sve služi sabranom pogledu prema Bogu. Budući da trajna sabranost nije moguća u ovom životu, vjernost se sastoji u ponovnom vraćanju rastresene misli.
12. Euharistija kao dar prisutnosti — nakon dara Muke Krist daruje samoga sebe. Suso naglašava stvarnu Kristovu prisutnost, poniznu pripravu, čistu vjeru u suhoći te razliku između samoga sakramentalnog primanja i plodna duhovnog sjedinjenja.
13. Molitva prije pričesti — molitelj priznaje nedostojnost, ali još više potrebu za Liječnikom. Krist se zaziva kao vazmeno Janje, kruh nebeski i Vječna Mudrost koja prosvjetljuje razum, raspaljuje volju i sjedinjuje osobu sa sobom.
14. Hvala u svemu — najčišća hvala ne ovisi o povoljnim okolnostima. Hvaliti u žalosti i radosti znači misliti na Boga, a ne na sebe; riječ, šutnja, rad, počinak i podnesena protivština mogu postati jedan hvalospjev.

Treći dio — stotinu razmatranja i molitava

Stotinu kratkih razmatranja raspoređeno je kroz dane tjedna i časove molitve. Svaki prizor Muke povezan je s molbom: Kristove oči čiste pogled, njegove uši sluh, probodene ruke djela, žeđ želje, napuštenost vjernost, otvoreni bok nutarnje prebivalište. Metoda zato nije puko prebrojavanje rana, nego postupno suobličenje cijele osobe Raspetomu.

Izvučene točke

• Vječna Mudrost prethodi čežnji koja je traži
• Nijedno stvorenje ne može nasititi dušu
• Božja ljubav nije podijeljena mnoštvom onih koje ljubi
• Krist je most između zemlje čovještva i neba Božanstva
• Razmatranje Muke treba prijeći iz suosjećanja u nasljedovanje
• Raspeti Krist je živa knjiga kreposti
• Glasovi i viđenja nisu izravni prijepisi božanskoga govora
• Duhovna napuštenost razotkriva vrijednost skrivene prisutnosti
• Čežnja u noći već je oblik Božje prisutnosti
• Trpljenje postaje otkupiteljsko kada osobu izvede iz sebe
• Križ je poslušnost ljubavi a ne bol
• Marija pod križem trpi po pridruženju Kristu a ne radi pročišćenja
• Umiranje se uči prije časa smrti
• Razmatranje smrti vraća težinu sadašnjem vremenu
• Nutarnji život sabire sva sredstva u pogled prema Bogu
• Sakramentalna pričest traži i duhovno primanje Krista
• Euharistija uvodi u mistični ritam primanja i uzvrata
• Sto razmatranja Muke povezuju Kristove rane s preobrazbom osobe
• Pohvala u protivštini zaboravlja sebe i bira Boga
• Hvala slave je život potpuno usmjeren Bogu
• Poniznost i ljubav nose hodočašće prema Isusu
• Postojana čežnja ostaje dok se oblici molitve mogu mijenjati

Nosivi citati

• U dobrim danima valja pamtiti zle a u zlima dobre
• Trpljenje je kratka bol i duga radost
• Tko daje samoga sebe što je uskratio
• Ne pitaj o najvišem učenju dok stojiš na najnižem dobru
• Što je manje osjetnih potvrda to je vjera čišća

Pitanja

• Tražim li u stvorenjima ono što može dati samo Vječna Mudrost
• Ostajem li vjeran kada se Božja blizina povuče iz osjeta
• Prima li moja pričest Krista samo sakramentalno ili i duhovno

Kritička nit

Susov zanosni govor o trpljenju treba čitati iz njegova kristološkog središta: bol nije svetost, a čovjek ne zaslužuje nasilje. Nosivo je slobodno predanje, vjernost dobru, oproštenje i suobličenje Kristu. Tekstualni pozivi na podnošenje nepravde stoga se ne smiju rabiti za opravdavanje zlostavljanja niti za uskraćivanje zaštite žrtvi.

Stari prijevod mjestimice pojačava kazneni i polemični rječnik. Ipak, sam Suso ostavlja važna razlučivna mjerila: ne preporučuje lov za izvanrednim pojavama, priznaje suhoću kao prostor čiste vjere, podređuje vježbe njihovu cilju i traži da razmatranje postane život ljubavi.

— bl. Henrik Suso; dodana parabola: Walter Hilton