Ova knjiga nije cjelovit prijevod Das fließende Licht der Gottheit, nego izbor koji je Frances Bevan 1896. sastavila iz djela Mechthild iz Magdeburga te povezala s pripoviješću o samostanu Helfta. Naslovna stranica rabi oblike Matelda, Matilda i Hellfde; u bilješkama se za autoricu rabi uobičajeno ime Mechthild, a za samostan Helfta, dok naslov izvora ostaje nepromijenjen.
Digitalna verzija iz 2014. jezično je blago osuvremenjena. Bevan otvoreno kaže da izostavlja ono što drži praznovjernim, lažnim, maštovitim ili povijesno nevažnim, da ponegdje spaja ulomke te da srednjovjekovne izraze zamjenjuje engleskim ekvivalentima. Knjigu zato treba čitati kao pobožnu protestantsku recepciju Mechthildina djela, a ne kao kritičko izdanje. Upravo je tu njezina dvostruka vrijednost: prenosi mnoge snažne ulomke, ali istodobno pokazuje koliko Selektivni prijevod istodobno prenosi i preoblikuje mistični izvor.
Tekst stalno izmjenjuje nekoliko razina koje ne treba stopiti:
Kad Bevan govori o „istinskom” i „lažnom” u Mechthild, o Katoličkoj Crkvi kao iskvarenoj ustanovi ili o beginama kao gotovo protestantskim pretečama, to nije neutralan opis trinaestoga stoljeća. Isto vrijedi za tezu da je Mechthild upravo Matelda iz Danteova zemaljskog raja: knjiga je izlaže kao vrlo vjerojatnu, ali u bilješkama je treba čuvati kao Bevaninu i Pregerovu hipotezu.
Prvi dio knjige prikazuje Helftu kao zajednicu u kojoj se obrazovanje, liturgija, ručni rad i skrb za bolesne međusobno hrane. Opatica Gertruda von Hackeborn potiče proučavanje Pisma, nabavu i prepisivanje knjiga, glazbu, likovni rad, praktične dužnosti i gostoljubivu brigu za potrebite. U takvoj slici Samostanska učenost spaja Pismo rad umjetnost i skrb: studij nije ukras izdvojene elite, nego služba zajednici.
Knjiga razlikuje nekoliko žena koje su kasnija predaja često miješala. Opatica Gertruda von Hackeborn nije Gertruda Velika, koja je kao djevojčica ušla u Helftu i poslije napisala drugi dio Insinuationes divinæ pietatis. Opatica također nije njezina sestra Matilda von Hackeborn, učiteljica i mističarka. Njima se 1265., prema Bevaninoj kronologiji, pridružuje Mechthild iz Magdeburga, već iscrpljena dugim životom begine.
Bevan prenosi da je Mechthild napustila sigurnost obitelji, otišla u Magdeburg i živjela među beginama. Taj polureligijski oblik života omogućavao je molitvu, rad, poučavanje i njegu bolesnika bez potpunoga samostanskog zatvaranja. Međutim, Bevanina šira povijest begina, begharda, „Prijatelja Božjih” i valdenza spaja različite skupine u jednu protureformacijsku genealogiju; taj dio valja rabiti samo uz suvremeniju povijesnu provjeru.
Mechthild opisuje da je pisala po nutarnjoj zapovijedi, premda je bila žena bez latinske učenosti. Ispovjednik je odobrio pisanje, a brat Henrik iz Hallea prema knjizi je sakupio rasute listove i rasporedio ih u šest knjiga; sedma je nastala poslije, u Helfti, kada je autorica zbog slabosti dijelom morala diktirati. Tako Mistični spis može biti zajedničko djelo autorice urednika i zajednice.
Pisanje na narodnom, srednjoniskonjemačkom jeziku nije samo tehnička okolnost. Ono omogućuje da iskustvena teologija uđe izvan latinskoga školskog kruga, ali i povećava ovisnost o prepisivačima, prevoditeljima i redaktorima. Zato Narodni jezik otvara mističnu teologiju izvan školskog monopola i istodobno traži pomno praćenje prijenosa teksta.
Izabrani ulomci oblikuju put od iscrpljujuće pokore i traženja mira prema susretu s Kristom. Duša se u pjesmama obraća Zaručniku, čezne za njegovim licem i otkriva da njezino vlastito nastojanje ne može otvoriti nebo. Krist dolazi prvi, ljubi prvi i u svojem čovještvu nosi ono što duša sama ne može ponijeti.
Smjeli zaručnički govor o Božjem prebivanju u duši i duše u Bogu ne treba čitati kao nestanak razlike između Stvoritelja i stvorenja. U jednom važnom odlomku Mechthild upravo pokušaj ulaska u Božanstvo mimo Kristova čovještva naziva teškom zabludom. Njezin je mistični jezik relacijski i kristološki: blizina postaje uzajamnost, ali ne istovjetnost.
Ljubav je istodobno žar i mjera razlučivanja. Ne stoji sama: njezini su roditelji, kaže tekst, poniznost i sveti strah. Istinsko iskustvo povećava zahvalnost, svijest o primljenoj milosti, osjetljivost za grijeh i spremnost na služenje. Nijedno viđenje ipak ne potvrđuje vlastito tumačenje; to vrijedi i za Mechthildinu sigurnost i za Bevaninu sigurnost da je iz njezina djela odstranila sve pogrešno.
Najkonkretniji ulomci izmiču stereotipu o srednjovjekovnoj mistici kao bijegu iz svijeta. Mechthild traži svakodnevnu brigu za bolesne: čiste sobe, blage riječi, hranu, spremne ruke, slušanje tegoba te vedrinu koja bolesniku vraća osjećaj prijateljstva. Molitva dovodi velikoga Boga u malo srce, ali se njezina istinitost vidi u tome što malo srce postaje prostrano za drugoga.
Jednako je praktičan njezin savjet o kuhinji. Škrtost i lijenost ne smiju oslabiti ljude koji trebaju moliti, učiti i služiti; gladan čovjek loše pjeva hvalu i teško studira. Zato Briga za tijelo čuva snagu za molitvu studij i služenje.
U pismu prioru Mechthild traži barem jedan izdvojen sat razgovora s Bogom, ali isti tekst odvraća od raskošne gradnje i usmjerava prema „palači” duše građenoj Pismom, poniznošću i krepostima. Molitva nije privatno posjedovanje. Slika male posude kaže da primljenu milost treba izlijevati u čežnju za spasenjem grešnika, sazrijevanje Božjega naroda i sućut prema ranjenoj Crkvi: Dok nam Bog daje na nama je davati drugima.
Mechthildin govor o Crkvi je oštar. Osuđuje pohlepu, nebrigu pastira, mlakost i raskorak između svetoga imena i životne prakse. Ipak, njezin prijekor nije jednostavno napuštanje crkvenoga tijela. Ona moli za kler, pati zbog ranjene zajednice i pokušava je nositi u duši. Zato Proročki prijekor Crkvi može biti čin pripadnosti.
U jednoj prispodobi Bog joj pokazuje da je teret iskvarena kršćanstva pretežak za njezinu dušu te da ga treba položiti u Kristove ruke. Briga tako ne postaje mesijanska samodostatnost: Teret ranjene Crkve treba predati Kristu. Bevan taj prijekor često čita kao potvrdu reformacijske teologije, ali Mechthildin izvorni položaj treba tumačiti unutar srednjovjekovnoga crkvenog, sakramentalnog i proročkog svijeta.
Knjiga prenosi Mechthildinu sliku dvaju kaleža, crvenoga vina žalosti i zlatnoga vina utjehe. Zrelost ne bira samo jedan: Božja ljubav može obuhvatiti i trpljenje i utjehu. To ipak ne opravdava traženje boli. Bevanin životopis opisuje godine strogih postova, bdjenja i tjelesnoga kažnjavanja koje prethode ozbiljnoj bolesti; kasnija fizička ovisnost pokazuje cijenu koju pobožna retorika ne smije uljepšati.
U posljednjim godinama Mechthild više ne može vidjeti ni pisati kao prije. Zahvaljuje Bogu za tuđe oči, ruke i srca koja joj služe te moli za one od kojih sve prima. Slabost se ne pretvara u ideal, ali postaje škola u kojoj Primati tuđu skrb može biti oblik zahvalna siromaštva.
Završni dio prelazi s Mechthild na Gertrudu Veliku. Bevan u njezinoj ljubavi prema Pismu, povjerenju u milost i slobodi od pretjerane pokore vidi plod opatice Gertrude i Mechthildina utjecaja. Posebno ističe Gertrudino prepisivanje biblijskih ulomaka, tumačenje teških mjesta sestrama te spremnost da napusti sabranost kada konkretna osoba treba pomoć.
Ovaj dio opet nosi Bevaninu protestantsku selekciju: marijansku pobožnost, relikvije, oproste i sakramentalni život tumači gotovo isključivo kao tamu iz koje se Gertruda oslobađa. Unatoč tomu, vrijedna ostaje slika Helfte kao mjesta u kojemu mistično iskustvo sazrijeva u studiju, zajedničkom razlučivanju, pisanju i služenju.
Potpuna tematska karta nalazi se u Mechthild iz Magdeburga — tekuće svjetlo, ljubav i Helfta MOC.
↗ Otvori u vrtu →