Poglavlje o strastima („bolestima duše") i o apatheiji (besstrasnosti). Istočni nauk: strasti nisu naravne — duša je slika Božja, a strastima je „zaodjenuta" tek nakon grijeha; cilj praxis jest očistiti ih i preobraziti (po uzoru na Krista). Apatheia nije neosjetljivost ni ugušenje thymosa i epithymije, nego nutarnja snaga koja odvaja strasti od predodžaba; njezina je „kći" ljubav, a vrata gnoze. Zapad je pojam uglavnom odbacio (zbog veze s pelagijanskom „bezgrešnošću").