Bilješka

Johannes Tauler — dno duše, rađanje Riječi i djelatna ljubav MOC

Taulerova se mistika spušta u dno duše, ali ondje ne gradi skrovište od svijeta. U sabranoj šutnji čovjek prestaje upravljati Bogom, prima Riječ po milosti i vraća se povjerenomu radu, sakramentima i bližnjemu. Samovolja je zajednički protivnik pretjerane askeze, lova na utjehe, apsolutizirane metode i lažne „slobode”; djelatna ljubav najvidljiviji je ispit autentičnosti nutarnjega puta.

Do toga se Taulera ne dolazi bez tekstološkoga razlučivanja. Šest obrađenih knjiga obuhvaća starije i kasnije propovijedi, pseudo-Taulerove traktate, legendu, protestantske izbore i modernu antologiju. Mapa zato usporedno prati duhovni sadržaj i stupanj sigurnosti njegova izvora.

Šest izvora i njihovi slojevi

The Inner Way: Being Thirty-Six Sermons for Festivals by John Tauler, Friar Preacher of Strasburg — najcjelovitiji od ovih izbora; razlikuje lajpcišku jezgru od bazelskih i kölnskih dodataka te čuva katolički i marijanski okvir.
The History and Life of the Reverend Doctor John Tauler with Twenty-Five of his Sermons — legenda, Winkworthin životopis i nejednako autentične propovijedi u protestantski oblikovanu izboru.
The Following of Christ — sustavni traktat o „siromašnom Kristovu životu”, tradicionalno pripisan Tauleru, ali ne pripada sigurnoj jezgri.
Meditations on the Life and Passion of Our Lord Jesus Christ — pseudo-Taulerova pasionska knjiga, sakramentalno bogata i ozbiljno opterećena imaginativnim, protujudaističkim i mariološki pretjeranim slojevima.
Three Friends of God: Records from the Lives of John Tauler, Nicholas of Basle, Henry Suso — Bevanina protestantska hagiografska rekonstrukcija Taulera, Nikole iz Basela i Susa.
Light, Life, and Love: Selections from the German Mystics of the Middle Ages — Ingeova antologija Eckharta, Taulera, pseudo-Taulera, Susa i Theologia Germanica.

Osobe i posrednici

Johannes Tauler — dominikanski propovjednik iz Strasbourga; njegove propovijedi poznajemo preko slušateljskih zapisa i kasnijih zbirki.
Arthur Wollaston Hutton — čuva crkvene, sakramentalne i marijanske dijelove, ali radi prije nastanka suvremenoga kritičkog izdanja.
Susannah Winkworth — utjecajna prevoditeljica koja odabire propovijedi za protestantsku obiteljsku pobožnost.
Frances Bevan — Taulera i Prijatelje Božje uklapa u povijest skrivenih preteča reformacije.
William Ralph Inge — gradi modernu antologijsku sliku njemačke mistike i jasno razlikuje neke pseudo-Taulerove tekstove.
J. R. Morell — prevodi traktat The Following of Christ uz otvoreno pitanje autorstva.

Tekst prije sinteze

Taulerovski korpus traži stupnjevanje autorstva a ne jednu oznaku — djelo može biti starija jezgra, kasni dodatak, slušateljski zapis, pseudo-Tauler ili recepcijska preradba.
Propovijedi zapisane po slušanju traže oprez u atribuciji — snažna pojedina formula nije automatski Taulerov autorski iskaz.
Legenda može čuvati duhovnu istinu bez jamstva povijesne činjenice — priča o obraćenju može tumačiti samovolju i poniznost bez dokazivanja događaja.
Selektivni prijevod istodobno prenosi i preoblikuje mistični izvor — izostavljanje Mise i Marije mijenja lik propovjednika i bez prepisivanja pojedine rečenice.

Dno duše i rođenje Riječi

Rađanje Riječi u duši središte je Eckhartove mistike — Tauler prima rajnsku temu i daje joj snažno pastoralno usmjerenje.
Dno duše prima Boga po milosti bez gubitka stvorenosti — najdublja blizina ne postaje identitet naravi.
Mistični jezik sudjelovanja ne smije se pretvoriti u govor o stapanju — „Bog u Bogu” tumači se iz posinstva, milosti i ljubavi.
Mističko prepuštanje Bogu ne ukida slobodnu suradnju — Božje prvenstvo oslobađa krepost, pristanak i djelovanje.
Božje djelovanje počinje gdje metoda prestaje upravljati — šutnja je raspoloživost, ne tehnika proizvodnje iskustva.

Krist je put apofaze

Kristovo čovještvo ostaje vrata apofatičkoga puta — tišina i bezoblična molitva ne nadilaze utjelovljenoga Sina.
Kad bi svi učitelji umrli i sve knjige izgorjele Kristov bi život bio dovoljan — njegov život ostaje praktično mjerilo svake visoke riječi.
Križ je poslušnost ljubavi a ne bol — Muka se nasljeduje voljom i ljubavlju, ne gomilanjem patnje.
Manji križ u Božjoj volji vrjedniji je od većega po samovolji — izabrana strogost može biti upravo otpor Bogu.
Razmatranje Muke treba prijeći iz suosjećanja u nasljedovanje — afektivna pobožnost traži moralni plod.

Crkva, sakramenti i nutarnja sloboda

Crkvena poslušnost čuva nutarnju slobodu od samovolje — slobodan duh ne stavlja se iznad zapovijedi, kreposti i tijela Crkve.
Sakramentalna uskraćenost traži čežnju a ne prezir sakramenata — duhovna pričest u nuždi potvrđuje, a ne umanjuje sakramentalnu čežnju.
Obični put Crkve sigurniji je od potrage za objavama — Pismo, Muka, sakramenti, poniznost i plodovi provjeravaju nutarnje poticaje.
Apsolutna podložnost duhovnom vođi nije kršćanska poslušnost — vodstvo služi savjesti i Božjemu pozivu; ne prisvaja ih.

Samovolja prerušena u pobožnost

Vlastita duhovna metoda postaje idol kada ograniči Božje vodstvo — nezadovoljstvo svakim drukčijim putem otkriva kome se zapravo služi.
Duhovna utjeha postaje zapreka kada se ljubi više od Darovatelja — suhoća razotkriva trgovački odnos prema Bogu.
Duhovna ugoda razotkriva se kao sebičnost kada potisne dužnost — molitvena slast nije sveta ako zanemaruje povjereni rad.
Pretjerana askeza može odvratiti duhovnost od ljubavi — uništavanje tijela nije umiranje samovolji.
Napast nije grijeh dok volja ne pristane — nehotična misao ne kalja srce i ne treba hraniti skrupuloznost.

Rad, služenje i bližnji

Svakodnevni rad postaje molitva kada ga oblikuje ljubav — obućarstvo, predenje, propovijedanje i njega različiti su darovi istoga Duha.
Duh Sveti daruje i umijeće izrade cipela — ne postoji bezvrijedna dužnost kada služi zajedničkomu dobru.
Duboka sabranost i svakodnevno djelovanje mogu teći istodobno — nutarnji počinak ne čeka kraj rada.
Planovi vlastite svetosti ponekad se napuštaju radi ljubavi — bolesni bližnji može s pravom prekinuti planiranu kontemplaciju.
Isti poziv na svetost poprima različit oblik u različitim staležima — izvanjsko siromaštvo i vježbe imaju mjeru poziva.
Tuđi grijeh smije se gledati samo radi suosjećanja i pomoći — promatranje tuđe slabosti treba vratiti pogled vlastitomu srcu.
Ispravljanje bližnjega počinje sjećanjem na vlastitu ranjivost — služba opomene ne ukida potrebu za poniznošću.
Istinska ljubav uči kako postupati s onima koji zaslužuju kaznu — blagost nije slabost nego oblik pastoralne istine.

Granice pseudo-Taulerove pasionske predaje

Pobožno proširenje evanđeoske scene nije povijesno svjedočanstvo — meditativna slika treba ostati označena kao slika.
Razmatranje Muke izdaje Krista kada kolektivno osuđuje Židove — križ poziva na obraćenje svih i oproštenje neprijateljima.
Marijino sudjelovanje ostaje podređeno jedinstvenom Kristovu posredništvu — supatništvo nije paralelno otkupljenje.
Iz Kristova probodenoga boka rađa se Crkva — najvrjedniji sloj zbirke povezuje otvoreno Srce i sakramente.
Bog može obratiti pad u lijek bez htijenja grijeha — milost koristi posljedice pada, ali grijeh ne postaje sredstvo koje treba birati.

Pitanja za lectio

Niti za dalje

Provjeriti sve citirane propovijedi prema suvremenomu kritičkom njemačkom izdanju.
Usporediti Taulerov „grund” s Eckhartovim rođenjem Riječi i Ruusbroecovim zajedničkim životom.
Razdvojiti povijest stvarnih Gottesfreunde od Nikole iz Basela, Rulmana Merswina i kasnijih legendarnih konstrukcija.
Istražiti katoličku recepciju Taulera u odnosu na protestantske izbore Morella, Bevan, Winkworth i Ingea.

— korpus šest izvora okupljen oko Johannesa Taulera

↗ Otvori u vrtu →